Profesore Bože
- 05.10.2011.
Piše: Domagoj Bažant
Danas, stojeći pred novom maglom, odzvanja glas Stjepana Radića, po ne znam koji put uzalud. Prije je to bilo magla sa krunom, zatim magla sa zvijezdom, a danas, kako vidimo to je magla sa zvijezdama ispod nekog lažnog neba, neke lažne plave boje. Hrvatski narod je mnogo stoljeća tonuo u lažna crvenila, a evo danas će i u lažna plavetnila. Istinske zvijezde stoljeća su tek povremeno bljesnule u Krešimira lađe, pod suhom soli Sigeta, i u oku bana Jelačića. No suština je u tome, da je nama kao narodu Bog podario tek jedan bljesak, 90-ih , kada smo bljesnuli kao narod, jednom i zauvijek, braneći temelje našeg postojanja i naše povijesti.
No povijest danas više ne ČINE činiti bljeskovi, nego trajna svjetlost onih koji znaju kamo idu.
Kamo je nestala svjetlost realnosti našeg naroda i naših građana ? Tko je za to odgovoran ? Tko stvara "stoku sitnog zuba" , tko je njeguje i tko joj maše dok luta u maglu ? Nekad su nam mahali prema toj magli zaista mnogi, u spektru duginih boja, ali danas mašemo sami, i moramo se zapitati ZAŠTO ?!
Činjenica je da je tradicija ubijena, prave vrijednosti, kad bi i postojale nemaju se čime prenositi. To nije problem samo Hrvatske, to nije problem samo Hrvata i svih drugih narodnosti koji obitavaju u ovoj ptici tužno raširenih krila današnjih dana, to je problem svijeta. Ali za razliku od tog svijeta, naša akademska zajednica koja ne samo da ne obrazuje nove nade i neke nove iskre svjetlosti našeg naroda, kao jedina mogućnost opstanka nacionalne misli = odustaje sama od sebe.
Mnogo sam pisao o EU, tko je shvatio- shvatio je , tko nije neće , pa sam zato odlučio ovaj tekst posvetiti jednom posebnom aspektu hrvatskog društva a to je upravo = akademska zajednica.
Kao što sam naglasio ranije u tekstu, u vremenu nesmiljenog korporativnog kapitala, bezvrijednosti čovjeka u fizičkom i svakom drugom obliku, povijest, misao i smisao ostaje jedino utkan u onima koji stvaraju intelektualce. Jedino fakulteti i visokoobrazovne ustanove mogu utkati u dušu čovjeka onaj davno ugašeni sjaj vremena, vremena Branimira, Krešimira, Borne, Domagoja.
Ali kao što to uvijek biva u hrvatskom slučaju, ako se nešto može eventualno upropastiti, ugasiti kao zadnju nadu, što da to ne učinimo.
Akademska zajednica je postala svrha sama sebi, bez ikakve odgovornosti i kontrole od strane same države kao takve. U okviru tobožnje "autonomije" stvara se oligarhija nedodirljivih. Kad bi ti nedodirljivi zrnom prašine ili kapi mudrosti opravdali svoju "izoliranost" od društvenog nadzora ovaj oj tekst bi bio bezvrijedan. Međutim, danas, imamo ljude koji drže svoje katedre, biraju svoje osoblje po počesto prizemnim ili rođačkim nagonima, postaju svrhom sami za sebe.
Da li je itko od vas , dragi čitatelji, ikad zakasnio na posao ? A da li je itko od vas išao na bolovanje kada je zaista trebao ? Da li je radnik prijevoza smeća, ili kuharica u vrtiću manje vrijedan u pogledu izvršenja svojih obaveza od sveučilišnih profesora ? Iako manje društveno odgovoran = nikad nije pogriješio. A to se dragi moji zove - žrtvovanje . Žrtvovanje za društveni interes. Slijedom te logike , naše , hrvatsko društvo ne može ići naprijed dok god postoje oni koji se svojim radom i zalaganjem za to društvo ne ŽRTVUJU.
Sa druge strane, društvena odgovornost akademskih radnika je puno veća, ali začudo ne primjećuje se. Stapa se s onom Radićevom maglom kojom guske putuju do svoje provalije. Iz mora poetske apstrakcije koja me uvijek obuzme kada promišljam o ovakvim pitanjima, prebaciti ću se u čisti realitet i postaviti vam pitanja na koja morate sami sebi dati odgovor .
Da li je realno za očekivati da će akademske institucije stvarati buduće vođe, buduće umove i nositelje razvitka ovog zakržljalog društva ako (prema dostupnim podacima) ne postoji NITI JEDAN sveučilišni profesor koji na svoje predavanje ili ispit nije zakasnio BAREM 5 MINUTA.
Naglašavam: NITI JEDAN !
Da li je iti jedan od istih odgovoran društvu koje KREIRA, u svom vječnom razvojnom obliku, da li ga to društvo može PREISPITATI, KRITIZIRATI I SANKCIONIRATI ? Dragi moji ne može. Da li itko njihove odluke može dovesti u pitanje, utjecati na njihov izbor, kontrolirati trošenje novca koji dobivaju od napaćenih hrvatskih građana, koji rintaju za njihovu "nedodirljivost" i svemoć ?
Ovoga puta bi se IZNIMNO složio sa jednim našim doktorom, velikim ljubiteljem slika i satova, koji trenutno vrijeme provodi u meditaciji, DA SMO U BANANI.
Te premijere, te ministre, te komplekse, desetljećima generira i osposobljava akademska zajednica, koja pod devizom "autonomije" stvara i kreira sebi jednake promašaje, sebi jednake inertnosti, i svesrdno pomaže tim guskama , da u vidu magle, zakorače u svoju konačnu propast.
E moj profesore Bože....
